Dana 15. septembra 2019. godine, u kontekstu obilježavanja izbijanja Drugog svjetskog rata (IIGM), Evropski parlament usvojio je rezoluciju kojom se osuđuju zločini protiv čovječnosti koje su počinili "nacizam, komunizam i drugi totalitarni režimi u 20. veku” . Ova izjava nije bila bez kontroverzi. Neki glasovi s lijeve strane smatrali su da je izjednačavanje nacizma i komunizma nešto krajnje nepravedno, jer ne bi bilo prihvatljivo obje ideologije staviti na isti nivo. Na primjer, o tom pitanju se raspravljalo u novembru u portugalskom parlamentu, gdje je lider Bloco de Esquerda izrazio da takvo poređenje implicira istorijsku manipulaciju kako bi se fašizam izbjelio, izjednačavajući ga s komunizmom.
Nema sumnje da nacizam/fašizam[1] i komunizam igraju fundamentalnu ulogu u istoriji 20. veka, posebno u Evropi. Obje ideologije su našle veliku popularnost u Evropi između ratova, kada se činilo da se liberalna demokratija povlačila od ekonomske krize i nejednakosti, nacionalističkih impulsa i otvorenih rana Prvog svjetskog rata. Ne može se poreći ni da su užasni zločini počinjeni u ime oba koncepta. Sada, može li se smatrati da obje ideologije treba podjednako odbaciti , osuditi, pa čak i protjerati iz onoga što se tolerira une poštujući politička prava, glavna razlika bi naravno bila sve što se tiče imovinskih prava. Veća proširenost zemalja pod komunističkom vlašću također nam pokazuje veću varijabilnost u svemu tome. Na primjer, Titova Jugoslavija je na mnogo načina bila mnogo otvorenija i slobodnija zemlja od SSSR-a ili Sjeverne Koreje da ne govorimo. Naravno, ovo je također primjenjivo na frankističku Španiju u poređenju sa Italijom ili Njemačkom 1930-ih, ako to smatramo fašističkim modelom.
Rezultat IIGM-a doveo je do bolje slike o komunizmu , ne samo zbog vojne pobjede SSSR-a, već i zbog aktivne uloge komunističkih militanata u otporu nacifašističkoj okupaciji u mnogim evropskim zemljama. Prisustvo komunističkih poslanika i odbornika je u većini njih normalizovano. Općenito, ove stranke su prihvatile pravila demokratske igre, pa čak i zauzele prostore moći bez pokretanja bilo kakve revolucije. Eurokomunizam 70-ih pokušao je da kulminira ovu normalizaciju u očima srednje klase, udaljavajući se od postulata SSSR-a. Učešće španske komunističke partije u tranziciji ka demokratiji nakon smrti diktatora Franka je dobar dokaz za to[3].
Presuda
Pod zastavom fašizma i komunizma, oni imatipočinili užasne i neopravdane zločine. Apsurdno je ovu raspravu rješavati na osnovu toga ko je najviše ubijao, jer kao što smo već rekli, broj komunističkih i fašističkih režima i njihovo trajanje su veoma različiti. Istina je da u postulatima obje ideologije postoje pristupi koji lako dovode do ukidanja prava i sloboda a odatle do činjenja zločina ide samo jedan korak.
Također. čini mi se neprikladnim razmatrati koji su režimi učinili pozitivne stvari. Ne može se poreći da je komunizam oslobodio milione ljudi u Rusiji iz poluropstva, ili da je Hitler dao zaposlenje isto toliko drugih, iako je cijena koju je trebalo platiti bila vrlo visoka ili se to moglo učiniti na drugi način . Opet, da bismo napravili pošteno poređenje, trebali bismo biti u mogućnosti da posmatramo više slučajeva duže.
Obje ideologije predviđaju novo društvo, bolje od sadašnjeg, po njihovom mišljenju. Međutim, postoji značajna razlika. U komunističkom društvu ne bi bilo – ili ne bi trebalo biti – eksploatatora i eksploatisanih. U fašističkom društvu nejednakosti među ljudima ili narodima postoje i moraju postojati, kako kaže neka vrsta zakona najjačih. Dakle, komunizam zamišlja egalitarni svijet, koliko god dobro fašizam zamišlja nejednak svijet . Svako vjeruje da je to pošteno. Ako se dođe do ova dva svijeta potrebno je izvršitidjela sile (stavljanje bogatih pred mač ili invazija na naše susjede), mogu se smatrati cijenom koju treba platiti ili nečim neprihvatljivim . Sada, mislim da u zavisnosti od koncepcije svijeta i vrijednosti koje svaka ima, u ovom trenutku možete pronaći relevantnu razliku između obje ideologije.
Postoji drugi aspekt koji treba uzeti u obzir . Postojali su i još postoje komunistički pokreti koji poštuju ljudska prava koji su učestvovali u napretku društva . Nema sumnje da je ono što su branili francuski, španski ili italijanski komunisti u poslednjim decenijama 20. veka bilo kompatibilno sa liberalnom demokratijom i ljudskim pravima. A to je da iako je u oba slučaja nasilje prihvaćeno, za nacifašizam je ono vrlina, nešto dobro samo po sebi, dok je za prvi komunizam nužno zlo. Nesumnjivo, ova razlika može biti manja u praksi, ali ne i u teoriji, što svjedoči o bitno različitom karakteru između ovih ideologija. U jednom će uvijek biti mjesta za silu, u drugom samo kada nema drugih sredstava.
Ukratko, iako su obje ideologije potaknule najveće zločine u historiji, komunizam -koji, u apsolutnom brojčanom smislu bio mnogo gori – pokazao se kompatibilnim sa zajedničkim minimumom poštovanja osnovnih prava i sloboda. To ne znači da je komunizamU njemu nema aspekata koji se mogu jako kritikovati, ali će biti teško afirmisati isto kao nacifašizam. Drugim riječima, za razliku od potonjeg, moglo bi se kao zaključak navesti da je, kao što nema mjesta za fašizam kompatibilan s demokratijom, moguć komunizam "s ljudskim licem" .
Vidi_takođe: Saturn u Raku u 3. kući[1] Iako nema sumnje da su postojale bitne razlike između njemačkog nacizma, italijanskog fašizma i drugih sličnih režima, u interesu pojednostavljenja ovog članka sve ćemo to obuhvatiti pod oznakom fašizma.
[2] Govorimo o sredstvima za proizvodnju, a ne o robi široke potrošnje.
[3] Tačno je i da je značajan dio Frankovih pristalica učestvovao u tim paktovima, ali za razliku od komunista, nijedan od njih su ponosno nosili oznaku fašista.
Ako želite znati druge članke slične Fašizam ili komunizam: što je gore? možete posjetiti kategoriju Nekategorizirano .
demokratija? Zapravo, ima li to smisla i da li je moguće donijeti ovakav istorijski sud? U ovom članku ćemo pokušati dati odgovor na oba pitanja.“Istorija će me osloboditi”
Iako nema pisanog zapisa o tome, ova mitska fraza je poznata po zatvaranju finala izjavu da je izrekao Fidela Castra u svoju odbranu kada mu je suđeno za gerilski napad na dvije kasarne na Kubi diktatora Batiste 1953. Zanimljivo, kada je Castro izgovorio ove riječi, još nije bio poznat po marksističkim postulatima s kojima je bi postao jedan od velikih komunističkih vođa 20. stoljeća, nakon što je revolucija trijumfovala 1959. Takva izjava nas dovodi do jednog od pitanja formulisanih u prethodnom pasusu: ima li smisla donositi istorijske sudove ?
Kao iu mnogim drugim složenim pitanjima, mislim da je konkretan odgovor da zavisi, i da zavisi da li možemo koristiti odgovarajuće parametre za svaki istorijski kontekst . Na primjer, antička Grčka se često naziva kolijevkom demokratije. Međutim, evidentno je da sa najčešćim trenutnim parametrima za definisanje demokratije, nikada je ne bismo smatrali demokratskim sistemom, jer za početak većina stanovništva nije uživala politička prava koja danas smatramo osnovnim. Ipak, neke od bitnih idejaSadašnja demokratija, kao što je učešće građana u javnim poslovima ili pristup izabranim funkcijama, nekako je već postojala u grčkom polisu . Dakle, iako uz sve mere zaštite, sa parametrima iz V veka p.n.e. (gdje pojmovi jednakosti među ljudima nisu bili razvijeni, vjerska uvjerenja su bila dogma, vladavina prava ili podjela vlasti nisu teoretizirani...) demokratsko razmatranje ovih gradova-država je moguće, barem do određene tačka tačka.
Srećom, sud koji moramo donijeti o fašizmu i komunizmu je mnogo jednostavniji. Danas postoje ljudi i stranke koje su na ovaj ili onaj način nasljednici, ako ne i zastavnici, ovih ideologija. Naši djedovi i bake dijelili su istorijsko vrijeme sa Staljinom i Hitlerom. U doba Musolinijeve Italije ili Maove Kine, postojale su mnoge druge zemlje koje su bile liberalne demokratije i u kojima su se savremena prava i slobode poštovali na razuman, možda ne potpun, ali svakako mnogo veći način. Podjela vlasti, osnovna prava, opće pravo glasa, slobodni izbori... već su bile poznate realnosti, tako da nije na vrijeme suditi o ovim režimima na osnovu elemenata koji nam se danas čine najpoželjnijim za politički režim . Dakle, da, možemo nastaviti s izvođenjem ovogasud.
Šta su fašizam i komunizam?
Komunizam možemo smatrati ideologijom ili strujom mišljenja rođenom u 19. stoljeću u žaru industrijske revolucije i novog društva proletera koje nastao. U Komunističkom manifestu (1848.) Marxa i Engelsa, podignuti su glavni zidovi ovih ideja, koje su u širokim crtama prisutne kod svih onih koji se do danas smatraju komunistima.
Pokušavajući biti vrlo kratki, glavna karakteristika komunizma bi bila koncepcija društva u različitim društvenim klasama zasnovana na odnosu svakog pojedinca prema sredstvima za proizvodnju . Trijumf buržoaskih revolucija s kraja 18. i početka 19. stoljeća i uspon kapitalističkog ekonomskog sistema doveli su do društva u kojem su vlasnici eksploatirali proletere (koji su kao kapital i sredstva za život imali samo svoju radnu snagu) za vaš profit . Naravno, ovaj eksploatatorski odnos se uvek javljao kroz istoriju, u svim vrstama društava i kultura. Radi se o materijalističkom poimanju istorije: recite mi ko su vlasnici i ja ću vam reći ko su eksploatisani.
Rešenje za ovu nepravednu situaciju bilo bi ukidanje klasnog društva (razbiti točak istorije, šta bi rekla Daenerys Targaryen) i uspostaviti adruštvo u kojem je vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju bilo kolektivno[2], čime je okončana podjela između eksploatiranih i eksploatatora, ne samo u određenoj zemlji, već iu cijelom svijetu . Od razvoja, konkretizacije i provođenja marksističkih ideja u praksi je doveo do beskonačnog broja novih podideologija, pokreta, partija itd., sve do kraja 20. stoljeća.
Sa svoje strane, fašizam ne miruje na teoretizaciji tako dubokoj kao što je ona komunizma, tako da za njenu definiciju moramo prije pogledati njenu implementaciju tamo gdje je prevladala. Osim toga, budući da fašizam nije imao internacionalističku vokaciju komunizma, već striktno nacionalnu perspektivu, svaki historijski slučaj predstavlja mnogo više posebnosti. Moramo istaći zaoštreni nacionalizam , gdje odbrana i promocija domovine teži više od bilo koje druge ideje. Nije važno da li ste rođeni kao radnik, srednja klasa ili plemić: nacija vas sve spaja iznad svake lične okolnosti. Pažnja, egalitarni prijedlog kao što je komunistički ne proizlazi iz ovoga. U fašističkom društvu postoji gvozdena hijerarhija između pojedinaca i grupa , ako je možda samo upitna od strane onih koji žele pokazati superiornu snagu drugima.
Općenito ova ideja proizlazi iz rasističkih postulata: nacija mora biti "čista", biti sastavljena od ljudi koji po prirodipripadaju njoj i ne budu kontaminirani perfidnim stranim idejama ili modom. U tom cilju, od suštinske je važnosti da se potvrdi slavna prošlost nacije, da je povrati i osnaži njenu budućnost. Također može biti potrebno zauzeti teritorije koje joj po pravu pripadaju, čak i silom ako je potrebno. Militarizam je stoga prirodna posljedica ovih postulata.
U fašizmu postoji neobična mješavina potrage za novim društvom sa zahtjevom za tradicionalnim elementima , kao što je odbrana porodice i uloga žena – njihov doprinos naciji je da imaju djecu i malo više – u onome što se dijelom može smatrati bliskošću najkonzervativnijim kršćanskim postulatima. Ova tačka je kontroverznija, jer bismo očigledno smatrali da fašisti više zagovaraju udaljavanje od religije u odnosu na druge koji je revnosno prihvaćaju.
Po čemu su slični i različiti?
Fašizam i komunizam dijele odbacivanje liberalizma , odnosno zahtjeva za individualnim pravima i slobodama. I jedni i drugi vjeruju da postoji više dobro koje stavlja kolektivne interese ispred svega: naciju s jedne strane, radničku klasu s druge.
Ovo odbijanje ide ruku pod ruku sa istim neprijateljstvom prema liberalnoj demokratiji, u drugim rečima prema buržoaskoj demokratiji. Ovim sistemom bi dominirale grupepojedinci (buržuji, Jevreji...) koji ga koriste samo za odbranu svojih interesa, koče napredak nacije/radničke klase. To su neoperativni sistemi koje treba poslati u kantu za smeće istorije. Promocija nacije/radničke klase zahtijeva intenzivnu upotrebu državnih mehanizama. Dakle, obje ideologije nastoje da preuzmu kontrolu, da odatle utječu na društveni život na totalan način .
Glavne sličnosti ne idu mnogo dalje od ovoga. Iako je rani fašizam bio kritičan prema kapitalizmu i bogatim klasama, ubrzo će se udružiti s njima kako bi učvrstio svoju moć. Mnogi veliki biznismeni bili su veoma zainteresovani za pokret koji je bio neprijateljski raspoložen prema marksizmu koji je garantovao njihovu imovinu i društveni položaj. To nije bilo isključivo u potrazi za podrškom radničke klase, jer je ona ipak bila najbrojnija i kažnjena krizom. Zauzvrat, u mnogim prilikama komunizam je učestvovao – i nastavlja da čini – u liberalno-demokratskom sistemu, ali model društva koji brani ima jasne kontradikcije sa osnovnim elementima ovog sistema.
U sažetku, osim od zajedničkih protivnika, caudilo vođa i čežnje za kontrolom jake države totalitarne prirode, fašizam i komunizam nemaju toliko zajedničkog kao što kažu oni koji vole da kažuda se „ekstremi susreću“. Zapravo, to su dvije ideologije koje brane modele društva i antagonističke koncepcije svijeta. Svijet u kojem su se radnici svih nacija ujedinili protiv svijeta u kojem naša nacija prevladava nad svim ostalima. Svijet u kojem se potčinjavanje slabih mora okončati u korist jednakosti protiv darvinističkog svijeta gdje jaki moraju tražiti ono što je njihovo, pokoravajući slabe ako je potrebno.
Optuženi, priđite podiju
Već znamo koliko su fašizam i komunizam slični i različiti. Ali osim toga kako su unutra, šta su naši optuženici radili tokom svog života?
Postojanje fašizma bilo je kraće od komunizma. Bio je na vlasti u mnogo manjem broju zemalja za mnogo kraće vreme. Ipak, imao je vremena da bude jedan od glavnih uzroka, ako ne i glavni podstrekač Drugog svjetskog rata. Takođe je imao vremena da započne uspešnu kampanju istrebljenja Jevreja, Cigana, homoseksualaca i još mnogo toga. Nakon poraza 1945. godine, nekoliko zemalja je ostalo s fašističkim vladama, a one koje su ostale ušle su u autoritarne režime koji su bili prilično ultrakonzervativni (kao što su Španija ili Portugal) ili vojne diktature (kao u Latinskoj Americi).
Poraz i poslijeratna obnova protjerali su fašističke pokrete uEvropa. Malo po malo, neki su obnavljali određeni politički prostor, dobijajući parlamentarnu zastupljenost u nekim zemljama. Danas bismo mogli identificirati fašističke, postfašističke ili ekstremno desničarske stranke - koje se mogu asimilirati u određenoj mjeri - s nezanemarivim parlamentarnim prisustvom i da iako nisu vladale kao prije, mogle su utjecati na vlade u politikama kao što su imigracija ili azil . Većina ovih pokreta više ne pokazuje otvoreno odbacivanje predstavničke demokratije, ali zaoštreni nacionalizam je i dalje na snazi, kao i neprijateljstvo prema marksističkim postulatima . Postigli su značajne uspjehe u promoviranju antievropeizma, antiglobalizacije i neprijateljstva prema imigrantima i izbjeglicama.
U odnosu na komunizam, nema sumnje da su se i pod ovim režimima dogodila značajna istrebljenja, u ovom slučaju protivnika, navodno neprijateljskih društvenih klasa, au nekim slučajevima i iz etničkih grupa, iako je i ova tačka vrlo kontroverzna. Veliki dio ovih zločina počinjen je u specifičnim kontekstima mnogih mjesta gdje se vladalo pod srpom i čekićem, kao što su Staljinov SSSR ili Pol Potova Kambodža.
Kao u fašizmu, pod komunističkim vlade, prava i slobode koje bismo mogli smatrati osnovnim nisu poštovani . Pored toga
Vidi_takođe: Sanjate o tuđim koferima?